Dsearch% Conf Dsex8%2B%C5%B7%C3%C0%D4%AD%B4%B4%2B%B4%BA%C5%AF%BB%A8%BF%AAB Bt%20sex8 %
4sex8%2B%C5%B7%C3%C0%D4%AD%B4%B4%2B%B4%BA%C5%AF%BB%A8%BF%AA2 Bt%20sex8 % Conf 4 Eroticgangbang B Eroticgangbang %05sex8%2B%C5%B7%C3%C0%D4%AD%B4%B4%2B%B4%BA%C5%AF%BB%A8%BF%AAAsearch%
v Conf Bt%20sex8 i Conf Bt%20sex8 u
o Eroticgangbang a Eroticgangbang zb Eroticgangbang a Bt%20sex8 j Bt%20sex8 nasearchpr
o search Indiji, a potom i u nekim nemuslimanskim državama kao što su Kenija, Tanzanija, Venecuela, Tajland, Singapur i Južnoafrička Republika. S druge strane, „Sotonski stihovi” nisu zabranjeni u Iranu koji je bio žarištem medijskih kontroverzi[5], niti je zabranu knjige predlagao sam Homeini[6]. Autor Homeinijeve biografije Baqer Moin navodi da je iranski profesor u službi vlade napravio je opsežni osvrt Rushdijeve knjige na 700 stranica i u sažetom ga obliku poslao u ured Homeinija koji je nakon pročitanog izjavio: „Svijet je oduvijek bio pun luđaka koji pričaju besmislice i zato na ovo ne treba niti reagirati. Smatrajte to nevažnim.”[6] Sam Salman Rushdie ranije je bio popularan u Iranu gdje je njegovo djelo „Sram” (1983.) osvojilo nagradu iranske vlade za najbolji prijevod godine[6], a jednako dobro primljeni su i „Sotonski stihovi”: novela je naišla na pozitivan odjek u iranskim medijima[5], njeni citati učestalo su se vrtili na iranskim radio-postajama[6], a otvorene rasprave o istoj vodile su se i na ulici i u samoj iranskoj vladi[5]. Malik također ističe da iza vodeće muslimanske organizacije u Britaniji koja je oštro kritizirala Rushdija zapravo stoji salafistička Saudijska Arabija[5], ideološki rival šijitskom Iranu u islamskom svijetu[5]. Suočen s prijetnjama smrću u samoj Britaniji, Rushdie se uz pomoć tamošnje vlade i policije skrivao gotovo čitavo desetljeće i rijetko se pojavljivao u javnosti.
Rushdie je podržao svog prijatelja, njemačkog pisca i dobitnika Nobelove nagrade Güntera Grassa kada je nakon šezdeset godina šutnje priznao da je kao mladić bio član nacionalsocijalističke SS jedinice.